Kontakt

+385 99 481 73 73

info@aj.hr

HR | EN

Privatnost radnika na radnom mjestu i nadzor od strane poslodavca, IUSINFO

U ovom članku autori obrađuju ovlast poslodavca da nadzire zaposlenike s posebnim naglaskom na videonadzor i nadzor elektroničke pošte i granice do kojih nadzor poslodavca može ići, a koje su određene pozitivnim zakonskim normama i sudskom praksom.

1. Uvod

U ovom članku autori obrađuju ovlast poslodavca da nadzire zaposlenike s posebnim naglaskom na videonadzor i nadzor elektroničke pošte i granice do kojih nadzor poslodavca može ići, a koje su određene pozitivnim zakonskim normama i sudskom praksom.

2. Opći propisi o zaštiti podataka – općenito

Zaštita osobnih podataka je regulirana najvišim aktom u državi, i to u čl. 35. i u čl. 37. Ustava (“Narodne novine” br. 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 05/14.). Temeljem navedenih članaka jamči se štovanje i pravna zaštita osobnog i obiteljskog života te se svakom jamči sigurnost i tajnost osobnih podataka. Nadalje, bez privole ispitanika, osobni se podaci mogu prikupljati, obrađivati i koristiti samo uz uvjete određene zakonom. Zakonom se uređuje zaštita podataka te nadzor nad djelovanjem informatičkih sustava u državi. Zabranjena je uporaba osobnih podataka suprotna utvrđenoj svrsi njihovoga prikupljanja. Sukladno čl. 16. Ustava, slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Narodne novine – Međunarodni ugovori” 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10.) u čl. 8.1. jamči pravo na zaštitu privatnog i obiteljskog života. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Nadalje, Uredba (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (u daljnjem tekstu: Uredba) pravo na zaštitu osobnih podataka razrađuje kao temeljno pravo. Pravo na zaštitu osobnih podataka je uzdignuto na razinu temeljnih prava u Osnivačkim ugovorima, i to čl. 16. st. 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije i čl. 8. st. 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo odnosno mora ga se razmatrati u vezi s njegovom funkcijom u društvu te ga treba ujednačiti s drugim temeljnim pravima u skladu s načelom proporcionalnosti. Uredba propisuje da bi svaka obrada osobnih podataka trebala biti zakonita i poštena. Nadalje, načelom transparentnosti se traži da svaka informacija i komunikacija u vezi s obradom osobnih podataka bude lako dostupna i razumljiva te da se upotrebljava jasan i jednostavan jezik. To se načelo osobito odnosi na informacije koje je potrebno pružiti ispitaniku o identitetu voditelja obrade i svrhama obrade te daljnje informacije radi osiguravanja poštenosti i transparentnosti obrade. Pojedinci bi trebali biti upoznati s rizicima, pravilima, zaštitnim mjerama i pravima u vezi s obradom osobnih podataka i načinom ostvarenja svojih prava u vezi s obradom, a svrha u koju se osobni podaci obrađuju bi trebala biti izrijekom navedena i opravdana. Osobni podaci trebali bi biti primjereni, bitni i ograničeni na ono što je nužno za svrhe u koje se podaci obrađuju. Zbog toga je osobito potrebno osigurati da je razdoblje u kojem se osobni podaci pohranjuju ograničeno na strogi minimum. Osobni podaci trebali bi se obrađivati samo ako se svrha obrade opravdano ne bi mogla postići drugim sredstvima. Radi osiguravanja da se osobni podaci ne drže duže nego što je nužno, voditelj obrade trebao bi odrediti rok za brisanje ili periodično preispitivanje. Kako bi obrada bila zakonita, osobne podatke trebalo bi obrađivati na temelju privole ispitanika ili neke druge legitimne osnove, bilo propisane Uredbom bilo u drugom pravu Unije ili pravu države članice na koji upućuje Uredba.

Provedba Opće uredbe o zaštiti podataka je regulirana Zakonom o provedbi opće uredbe o zaštiti podataka (“Narodne novine” br. 42/18., u daljnjem tekstu: ZPOUZP). Opća uredba o zaštiti osobnih podataka u čl. 51. propisuje obvezu država članica da osiguraju nadzorno tijelo u sferi zaštite osobnih podataka. Slijedom navedenog, ZPOUZP regulira nadležnost, ustrojstvo i obveze Agencije za zaštitu osobnih podataka kao nadzornog tijela, a koja je stupanjem na snagu ZPOUZP-a postala državno tijelo. Također, regulira obradu osobnih podataka u posebnim slučajevima. Naime, uredbom su utvrđeni samo usklađeni uvjeti za obradu posebnih kategorija podataka, a državama članicama je omogućeno zadržavanje ili uvođenje dodatnih uvjeta, uključujući ograničenja, u vezi s obradom genetskih podataka, biometrijskih podataka ili podataka koji se odnose na zdravlje (posebne kategorije podataka).

Osnovna načela radnog prava o zaštiti osobnih podataka radnika i dužnosti poslodavaca s time u vezi propisani su u čl. 29. Zakona o radu (“Narodne novine” br. 93/14., 127/17., 98/19., u daljnjem tekstu ZR). Osobni podaci radnika smiju se prikupljati, obrađivati, koristiti i dostavljati trećim osobama samo ako je to određeno ZR ili drugim zakonom ili ako je to potrebno radi ostvarivanja prava i obveza iz radnog odnosa, odnosno u vezi s radnim odnosom. Ako je osobne podatke potrebno prikupljati, obrađivati, koristiti ili dostavljati trećim osobama radi ostvarivanja prava i obveza iz radnoga odnosa, odnosno u vezi s radnim odnosom, poslodavac mora unaprijed pravilnikom o radu odrediti koje će podatke u tu svrhu prikupljati, obrađivati, koristiti ili dostavljati trećim osobama. Osobne podatke radnika smije prikupljati, obrađivati, koristiti i dostavljati trećim osobama samo poslodavac ili osoba koju za to posebno opunomoći poslodavac. Osobni podaci za čije čuvanje više ne postoje pravni ili stvarni razlozi moraju se brisati ili na drugi način ukloniti. Poslodavac koji zapošljava najmanje dvadeset radnika, dužan je imenovati osobu koja mora uživati povjerenje radnika i koja je osim njega ovlaštena nadzirati prikupljaju li se, obrađuju, koriste i dostavljaju trećim osobama osobni podaci u skladu sa zakonom. Poslodavac, opunomoćenik poslodavca ili druga osoba koja u obavljanju svojih poslova sazna osobne podatke radnika, te podatke trajno mora čuvati kao povjerljive.

3. Videonadzor općenito i videonadzor radnika prema Uredbi (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) i Zakonu o provedbi opće uredbe za zaštitu podataka

Prvenstveno se na videonadzor primjenjuju sva opća pravila kojima je regulirana zaštita osobnih podataka kako je navedeno u točki 2. ovog članka. Dodatno, posebno za video nadzor je potrebno istaknuti sljedeće. Video nadzor može se postaviti jedino u svrhu koja je nužna i opravdana za zaštitu osoba i imovine, ako ne prevladavaju interesi ispitanika koji su u suprotnosti s obradom podataka putem video nadzora. ZPOUZP propisuje da se snimke dobivene putem video nadzora mogu čuvati najviše šest mjeseci, osim ako je drugim zakonom propisan duži rok čuvanja ili ako su dokaz u sudskom, upravnom, arbitražnom ili drugom istovrijednom postupku. Iz navedenog proizlazi da je potrebno podatke izbrisati nakon proteka šest mjeseci ili nakon kraćeg vremena ako voditelj obrade tako definira u svojim internim aktima. Ograničen je i pristup videozapisima na način da pristup imaju samo osobe koje je poslodavac ovlastio te se prikupljeni podaci ne smiju učiniti vidljivima trećima. Sustav videonadzora mora imati uspostavljen automatizirani zapis za evidentiranje pristupa snimkama videonadzora, a koja evidencija mora sadržavati vrijeme i mjesto pristupa te oznaku osoba koje su izvršile pristup podacima prikupljenim putem video nadzora. Mjesto koje je pokriveno videonadzorom mora biti vidljivo označeno. U Zakonu o provedbi uredbe o zaštiti podataka je propisano da obavijest o video nadzoru treba sadržavati sve relevantne informacije sukladno odredbi članka 13. Opće uredbe o zaštiti podataka, a posebno jednostavnu i lako razumljivu sliku uz tekst kojim se ispitanicima pružaju sljedeće informacije: da je prostor pod video nadzorom, podatke o voditelju obrade i podatke za kontakt putem kojih ispitanik može ostvariti svoja prava. Važno je naglasiti da su zakonski propisane upravne novčane kazne u iznosu do 50.000 kuna u slučaju nepridržavanja opisanih postupaka postavljanja obavijesti o video nadzoru. Tijelo koje je ovlašteno izreći navedenu kaznu je Agencija za zaštitu osobnih podataka (AZOP).

Obrada osobnih podataka radnika putem sustava video nadzora može se provoditi samo ako su uz uvjete utvrđene ZPOUZP-om ispunjeni i uvjeti utvrđeni propisima kojima se regulira zaštita na radu i ako su zaposlenici bili na primjeren način unaprijed obaviješteni o takvoj mjeri te ako je poslodavac informirao zaposlenike prije donošenja odluke o postavljanju sustava videonadzora. Videonadzor radnih prostorija ni u kojem slučaju ne smije obuhvaćati prostorije za odmor, osobnu higijenu i presvlačenje.

3.1. Videonadzor prema Zakonu o zaštiti na radu i suglasnost radničkog vijeća

Zakon o zaštiti na radu (”Narodne novine” br. 71/14., 118/14., 154/14., 94/18., 96/18., u daljnjem tekstu: ZZR) u članku 43. uređuje pitanje nadzornih uređaja kao sredstva zaštite na radu. Tako ZZR utvrđuje da poslodavac smije koristiti nadzorne uređaje kao sredstvo zaštite na radu pod uvjetima propisanim ZZR-om te dopušta korištenje nadzornih uređaja, dakle i videokamera. Nadzorne uređaje je dopušteno koristiti radi kontrole ulazaka i izlazaka iz radnih prostorija i prostora te radi smanjenja izloženosti radnika riziku od razbojstva, provala, nasilja, krađa i sličnih događaja na radu ili u vezi s radom. ZZR izričito propisuje da je zabranjeno postavljanje nadzornih uređaja u prostorijama za osobnu higijenu i prostorijama gdje se radnici presvlače. U slučaju da nadzorni uređaji čitavo radno vrijeme prate sve pokrete radnika tijekom obavljanja poslova, odnosno ako su nadzorni uređaji postavljeni tako da su radnici čitavo vrijeme tijekom rada u vidnom polju nadzornih uređaja, poslodavac smije koristiti nadzorne uređaje isključivo na temelju prethodne suglasnosti radničkog vijeća. Dakle, za razliku od donošenja pravilnika kojim su utvrđena pravila o video nadzoru gdje je potrebno da poslodavac obavi prethodno savjetovanje s radničkim vijećem, s obzirom da se radi o pitanju važnom za položaj radnika, kod video nadzora gdje su radnici čitavo vrijeme tijekom rada u vidnom polju kamera poslodavac je dužan pribaviti prethodnu suglasnost radničkog vijeća odnosno sindikalnog povjerenika. U slučaju da poslodavac mora pribaviti suglasnost za postavljanje videokamera ili drugog nadzornog uređaja, radničko vijeće odnosno sindikalni povjerenik nakon što zaprimi takvu namjeravanu odluku poslodavca se dužno očitovati u roku od osam dana. Ako se radničko vijeće odnosno sindikalni povjerenik u roku od osam dana ne izjasni o davanju ili uskrati suglasnosti smatrat će se da je dana suglasnost na odluku poslodavca. U slučaju da radničko vijeće odnosno sindikalni povjerenik uskrati suglasnost, poslodavac može u roku od petnaest dana od dana dostave izjave o uskrati suglasnosti tražiti da tu suglasnost nadomjesti arbitražna odluka.

4. Videonadzor u sudskoj praksi

4.1. Kopke protiv Njemačke

Gospođa Kopke je radila kao prodavačica čiji je poslodavac posumnjao da je gospođa Kopke odgovorna za nepravilnosti u poslovnim knjigama. Poslodavac je angažirao detektivsku agenciju i pokrenuo tajni video nadzor kako bi nadzirao gospođu Kopke kroz dva tjedna nakon čega je ista dobila otkaz. Njemački je sud zauzeo stav da je s obzirom na okolnosti otkaz opravdan. Europski sud za ljudska prava je u presudi naveo da tajni video nadzor predstavlja znatno zadiranje u privatni život radnika, ali da je isti proveden nakon što su otkrivene nepravilnosti u poslovnim knjigama, da je njegovo trajanje bilo ograničeno i da se nadzorna snimka koristila samo kao dokaz u postupku. Sud je zaključio da je uplitanje u privatni život gospođe Kopke bilo ograničeno na ono što je potrebno da bi se postigao cilj koji se htio postići video nadzorom te je vodio računa o potrebi postizanja ravnoteže između zaštite privatnosti radnika i zaštite vlasništva poslodavca kao i javnog interesa za provođenjem pravde.

4.2. Lopez Ribalda i drugi protiv Španjolske

Gospođa Lopez i njezine četiri kolegice (podnositeljice zahtjeva) su radile kao blagajnice u španjolskom lancu supermarketa. Nakon što je poslovođa utvrdio nepodudarnosti između stanja na skladištu i dnevne prodaje, vlasnik lanca odlučio je uz pomoć videonadzora istražiti moguće krađe na način da je postavio vidljive i skrivene kamere. Radnike je obavijestio samo o vidljivim kamerama, a podnositeljice zahtjeva su skrivenim kamerama snimljene kako kradu i pomažu krasti robu iz dućana, nakon čega su dobile otkaz. Tri od pet podnositeljica zahtjeva potpisale su sporazum u kojem su priznale sudjelovanje u krađama te su se obvezale da neće osporavati otkaz pred radnim sudom, a poslodavac se obvezao da neće protiv njih pokrenuti kazneni postupak, a druge dvije podnositeljice nisu potpisale sporazum. U konačnici, svih pet podnositeljica zahtjeva osporavalo je otkaz na sudu. U postupku pred ESLJP-om podnositeljice zahtjeva su isticale da je povrijeđeno njihovo pravo na privatni život iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na pošteno suđenje iz članka 6. Konvencije. Sud pred kojim se spor vodio ocijenio je njihove otkaze dopuštenima odnosno opravdanima, a video dokaze zakonitima. ESLJP je donio dvije dijametralno suprotne odluke. Naime, prvom odlukom ESLJP je zaključio da država ima pozitivnu obvezu uspostaviti odgovarajuću ravnotežu između zaštite privatnog života svojih građana i interesa poslodavca. Prema španjolskom zakonu pojedince se mora na jasan način obavijestiti o prikupljanju i obradi osobnih podataka. Međutim, unatoč tome što podnositeljice zahtjeva na to nisu bile upozorene, domaći su sudovi po mišljenju ESLJP dokazali postojanje opravdane sumnje na krađu, pri čemu, prema njihovu stajalištu, nije bilo drugog (blažeg) načina da se krađe dokažu i time zaštiti interes poslodavca od video nadzora. ESLJP u prvoj odluci je uzevši u obzir izričite odredbe španjolskog zakona o informiranju osoba pod nadzorom zauzeo stav da se zaštita interesa poslodavca mogla postići i blažim mjerama. Stoga je u prvoj odluci ESLJP zaključio da je povrijeđeno pravo proporcionalnosti na štetu podnositeljica i njihovo pravo na privatni život. Podnositeljicama zahtjeva povrijeđeno je pravo na privatnost jer unatoč jasnim zakonskim odredbama nisu upozorene da su tijekom čitavog radnog vremena pod video nadzorom. Iako je utvrdio da je video nadzorom povrijeđeno pravo na privatni život podnositeljica, ESLJP je u prvoj odluci ocijenio da korištenjem snimki nadzorne kamere u sudskom postupku nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje u radnom sporu, jer su, između ostalog, osim video snimki korišteni i drugi dokazi. Tom prvom odlukom ESLJP je svakoj od podnositeljica dosudio po 5.000,00 eura na ime nematerijalne štete.

Veliko vijeće ESLJP-a je 17. listopada 2019. donijelo drugu odluku potpuno suprotnu onoj prvoj. ESLJP je drugom odlukom zaključio da nije bilo povrede niti članka 6. niti članka 8. Konvencije. Sud je istaknuo da je njegova jedina dužnost, u skladu s člankom 19. Konvencije, osiguravanje poštovanja obveza koje su preuzele države stranke Konvencije. ESLJP je naveo da iako članak 6. Konvencije jamči pravo na pošteno suđenje, on ne propisuje nikakva pravila o prihvatljivosti dokaza kao takvih, što je prije svega pitanje koje uređuje nacionalno zakonodavstvo. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti glasi je li postupak u cjelini, uključujući način dobivanja dokaza, bio pošten. To uključuje ispitivanje nezakonitosti i, u slučaju povrede drugog prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede. Što se tiče prirode nezakonitosti ili kršenja Konvencije, iako uporaba dokaza osiguranih kao posljedica mjere za koju se utvrdi da krši članak 3. Konvencije uvijek postavlja ozbiljna pitanja glede pravičnosti postupka, ESLJP navodi da je za pitanje je li uporaba podataka iz dokaza dobivenih suprotno članku 8. Konvencije ili domaćem zakonu učinila suđenje u cjelini nepoštenim, suprotnim članku 6. Konvencije. Navedeno je potrebno utvrditi u odnosu na sve okolnosti predmeta, uključujući poštovanje prava podnositelja zahtjeva na obranu i kvalitetu i važnost tih dokaza, a posebno se mora ispitati je li podnositelj zahtjeva dobio priliku osporiti autentičnost dokaza i usprotiviti se njegovoj uporabi. Osim toga, mora se uzeti u obzir i kvaliteta dokaza, kao i pitanje dovode li okolnosti u kojima je dobiven u sumnju njegovu pouzdanost ili točnost. Jamstva »poštenog suđenja« nisu nužno jednaka u kaznenim i građanskim postupcima, ali države imaju veću širinu u primjeni prava kada se bave građanskim predmetima i mogu ispitujući pravičnost građanskopravnih postupaka, istu ispitivati u vezi s načelima razvijenim u kaznenom dijelu članka 6. Konvencije. Sud ističe da nije utvrdio povredu članka 6. Konvencije zbog videonadzora kojem su podnositeljice zahtjeva bile podvrgnute.

Međutim, napominje da su podnositeljice zahtjeva tvrdile da je video nadzor postavljen kršeći zakonsku obvezu prema domaćem zakonu o davanju prethodne informacije i da radni sudovi nisu odgovorili na to pitanje smatrajući da nije relevantno. ESLJP je stoga ispitao je li uporaba slika u dokazima snimljenim video nadzorom umanjila poštenost postupka u cjelini. ESLJP je najprije primijetio da su u okviru postupka pred domaćim sudovima podnositeljice zahtjeva imale pristup snimkama dobivenim osporenim video nadzorom i mogle su osporiti njihovu autentičnost i usprotiviti se njihovoj uporabi kao dokaza. Domaći sudovi ispitali su tvrdnju podnositeljica zahtjeva da se snimke moraju izuzeti iz spisa jer su pribavljene povredom temeljnog prava i u svojim odlukama dali su široko obrazloženje o tome. Domaći sudovi zaključili su da, u skladu sa sudskom praksom Ustavnog suda, video nadzor nije proveden kršeći pravo podnositeljica zahtjeva na poštovanje njihova privatnog života. Nadalje, utvrdili su da slike dobivene video nadzorom nisu jedini dokazni materijal u spisu. Što se tiče kvalitete dokaza, ESLJP primjećuje da podnositeljice zahtjeva nisu ni u jednom trenutku osporile vjerodostojnost ili točnost snimaka snimljenih video nadzorom, pri čemu se njihov glavni prigovor temeljio na nedostatku prethodnih informacija o postavljanju kamera. S obzirom na okolnosti u kojima su snimke pribavljene, ESLJP nije vidio razlog za sumnju u njihovu vjerodostojnost ili pouzdanost.

Zbog toga zaključuje da su predstavljali nesumnjive dokaze, za koje nije nužno da budu potkrijepljeni drugim materijalima, no ESLJP je ipak primijetio da te snimke nisu jedini dokaz na kojem su domaći sudovi temeljili svoja utvrđenja. Iz njihovih odluka može se vidjeti da su oni također uzeli u obzir izjave podnositelja zahtjeva, svjedočenja upravitelja supermarketa, pravnog zastupnika tvrtke i predstavnika osoblja – kojem su podnositelji zahtjeva priznali nedolično postupanje – i izvještaj stručnjaka koji uspoređuje slike snimljene video nadzorom i izdane račune. ESLJP primjećuje da su izdani računi, koji predstavljaju objektivne dokaze koji se ne mogu poništiti pregledom snimaka, pokazali da je znatan broj kupovina otkazan bez plaćanja. U odnosu na treću, četvrtu i petu podnositeljicu zahtjeva, ESLJP navodi da su se sudovi također pouzdali u njihovo priznanje činjenica u sporazumima o nagodbi koje su potpisali. Ispitujući taj dokaz u cjelini, utvrdili su da su činjenice sveobuhvatno utvrđene. U svjetlu navedenog, Sud smatra da uporaba u dokazima slika dobivenih video nadzorom nije narušavala poštenost postupka u ovom predmetu. Sud ističe da nije utvrdio povredu članka 8. Konvencije zbog videonadzora kojem su podnositeljice zahtjeva bile podvrgnute.

4.3. Test proporcionalnosti u presudama o video nadzoru

Sumirajući praksu Europskog suda sustav videonadzora treba biti transparentan – radnici trebaju znati da je postavljen te im treba biti poznat razlog postavljanja. Nadalje, treba biti nužan i proporcionalan interesu koji treba zaštititi. Potrebno ga je provesti na način na koji se najmanje opterećuje radnik. Konačno, potrebno je da bude takav da postavi pravičnu ravnotežu između radnikova prava na privatnost i poslovnog interesa poslodavca. Sukladno navedenom, videonadzor bi samo iznimno mogao biti tajan primjerice kada je to potrebno za dokazivanje kaznenog djela.

4.4. Praksa Vrhovnog suda

Kada govorimo o videonadzoru potrebno je izdvojiti odluku Vrhovnog suda pod brojem Revr-1803/09. Radnik je osporavao otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika zbog osobito teške povrede koja je snimljena video kamerom koja se nalazila na približno 150 metara od radnika, a koja je snimala naplatne kućice na autocesti. Iz videosnimke je bilo razvidno da je radnik propustio evidentirati 10 vozila te da je novac pribavljen naplatom otuđio. Snimka je napravljena bez radnikova znanja i bez prethodnog upozorenja pa je iz tog razloga radnik u postupku isticao da se radi o nezakonitom dokazu. Vrhovni sud je u bitnome utvrdio da se sporna snimka odnosi na snimanje javnog prostora, autoceste, sama osoba radnika koji je obavljao posao u naplatnoj kućici nije bila vidljiva te u konkretnom slučaju nije došlo do narušavanja privatnosti radnika. Konačno, sud je zauzeo stav da činjenica što radnik prethodno nije bio upozoren na snimanje ne čini tu snimku nezakonitim dokazom i da je otkaz bio dopušten.

5. Pregled službene elektroničke pošte radnika

Nadzor elektroničke pošte bez zakonite i opravdane svrhe predstavlja povredu privatnosti radnika. Stav je Agencije za zaštitu osobnih podataka da samo iznimne okolnosti (primjerice; povreda radne dužnosti, odavanje poslovnih tajni i sl.) mogu opravdati uvođenje nadzora sadržaja elektroničke komunikacije zaposlenika, ako vrijednost dobra koje se želi zaštititi spomenutim nadzorom prevladava nad potrebom zaštite privatnosti. Sukladno mišljenju AZOP-a, nadzor elektroničke pošte zaposlenika trebao bi, ako je moguće, biti ograničen samo na promet podataka zaposlenika i vrijeme komunikacije, a ne sadržaj komunikacije te bi zaposlenici o tome trebali biti obaviješteni. Nije dovoljno da se mogućnost nadzora sadržaja elektroničke komunikacije zaposlenika predvidi primjerice Pravilnikom o radu poslodavca te da u vezi istoga zaposlenici daju privolu. Zaključno, nadzor elektroničke pošte se može opravdati samo iznimnim okolnostima te je takav nadzor potrebno detaljno propisati internim aktom, a uputno je o navedenom zatražiti i mišljenje Agencije.

5.1. Predmet Barbulescu protiv Rumunjske

U predmetu Barbulescu protiv Rumunjske poslodavac je zatražio od g. Barbulesca da kreira Yahoo Messenger račun za komunikaciju sa strankama i obavijestio ga je da se ta komunikacija prati. Opći akti poslodavca izričito su zabranjivali upotrebu računala za osobne potrebe, a g. Barbulescu je u pisanom obliku potvrdio poslodavcu da koristi Yahoo Messenger samo za poslovne svrhe. Poslodavac je pri provođenju nadzora pristupio Yahoo Messengeru u uvjerenju da su tamo sadržane samo službene poruke elektroničke pošte kada je pronašao poruke osobne naravi. G. Barbulescu je otkazan ugovor o radu zbog kršenja internih pravila poslodavca prema kojima se računala nisu smjela koristiti za osobne potrebe. Europski sud za ljudska prava je u prvoj odluci zauzeo stav da g. Barbulescu nije bilo povrijeđeno pravo na zaštitu privatnosti u slučaju kada je Yahoo Messenger na poslovnom računalu koristio i u privatne svrhe odnosno Vijeće je utvrdilo da je poslodavac postupio u okviru svojih ovlasti prema Zakonu o radu smatrajući da se informacije odnose na profesionalne aktivnosti. Vijeće je smatralo da nije nerazumno da poslodavac želi potvrditi da njegov radnik ispunjava svoje radne obveze tijekom radnog vremena i da je opseg praćenja bio ograničen i razmjeran.

Povodom žalbe g. Barbulesca došlo je do preokreta. Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava je zauzelo stajalište da je u konkretnom slučaju ipak bilo povrijeđeno pravo na privatnost. Naime, sud je istaknuo da je bilo povrijeđeno pravo zajamčeno čl. 8. Konvencije, i to pravo na tajnost dopisivanja te da radnikovo pravo na tajnost dopisivanja nije bilo dovoljno zaštićeno pred nacionalnim sudovima koje nisu pružile g. Barbulescu primjerenu zaštitu njegovog prava na tajnost dopisivanja čime je došlo do narušavanja pravične ravnoteže između interesa g. Barbulesca i interesa poslodavca. Veliko vijeće je u presudi iznijelo da g. Barbulescu nije primio prethodnu obavijest od svog poslodavca o opsegu i prirodi aktivnosti nadzora poslodavca kao niti o mogućnosti da poslodavac može imati pristup stvarnom sadržaju njegovih poruka. Rumunjski sudovi nisu utvrdili je li radnik bio upozoren u kojoj mjeri može biti nadziran, a posebno nije bio upozoren na mogućnost pristupa sadržaju njegove komunikacije. Također, rumunjski sudovi nisu utvrdili je li postojao manje napadan odnosno blaži način za utvrđivanje povrede radne obveze od nadziranja komunikacije radnika te nisu utvrdili je li poslodavac imao poseban razlog za provođenje takvih mjera te je li mu nastala konkretna šteta. Konačno, nacionalni sudovi nisu utvrdili u kojem je trenutku tijekom stegovnog postupka poslodavac pristupio relevantnom sadržaju komunikacije. Prema stajalištu Velikog vijeća, shvaćanje da se sadržaju komunikacije može pristupiti u bilo kojoj fazi stegovnog postupka je protivno načelu transparentnosti. S druge strane, treba istaknuti da odluka Velikog vijeća nije donesena jednoglasno već je čak šest sudaca bilo protiv donošenja iste. U nastavku ćemo izložiti bitne argumente koje su suci iznijeli u svojim izdvojenim mišljenjima u kojima su zauzeli stav da nije bio povrijeđen čl. 8. Konvencije. Domaći sudovi su utvrdili da je g. Barbulescu dobio dovoljno upozorenja da bi se moglo pratiti njegovo djelovanje i da su uzeli u obzir pravo g. Barbulesca na privatnost kao i interese poslodavca. G. Barbulescu je učinio stegovno djelo, zanijekao je počinjenje stegovnog djela te je nadzor nad komunikacijom bio jedini način da poslodavac ostvari svoj legitiman interes. Poslodavac je samo ograničeno nadzirao komunikaciju g. Barbulesca i saznanja su korištena isključivo u dokaznom postupku.

6. Praćenje kretanja radnika na terenu putem GPS uređaja

Sukladno mišljenju AZOP-a poslodavac ima pravo instalirati sisteme za nadzor i kontrolu službenih automobila (tahograf i GPS sistemi) bez odobrenja zaposlenika jedino onda kada je to nužno zbog profesionalne prirode posla ili mjera opreza. Kad se takvi sistemi koriste, poslodavac je dužan obavijestiti zaposlenika o njihovom postojanju i uvjetima korištenja. Primjeri nužnosti postavljanja takvih sistema uključuje tvrtke koje prevoze robu i putnike, vrše poštanske usluge i slično. Postavljanje sličnih sistema omogućava poslodavcu da dobije informacije gdje se vozilo kreće, potrošnju goriva i sl., što dovodi do poboljšanja kvalitete poslovanja. Ne postoji zapreka za postavljanje sličnih sistema u drugim vozilima, primjerice za praćenje kretanja automobila u slučajevima krađe. Upotreba podataka dobivenih preko GPS-a u službenom automobilu mora se definirati internim pravilima poslodavca, posebice ako je zaposleniku dopušteno da koristi takav auto u privatne svrhe. S time u vezi, iz revizijskog shvaćanja Vrhovnog suda pod brojem Revr-85/2014 proizlazi da u slučaju kada poslodavac samoinicijativno stavi GPS uređaj u vozilo radnika, nadzor i praćenje moraju biti transparentni za radnika odnosno moraju imati svrhu s kojom je radnik upoznat i podaci se ne bi smjeli koristiti za neku drugu svrhu. U konkretnom slučaju poslodavac je pratio svoje radnike na temelju ugovora sklopljenog s licenciranom detektivskom agencijom i na temelju ugrađenih GPS uređaja, a Vrhovni sud je zauzeo stajalište da je praćenje radnika na taj način zakonito.

7. Kontrola radnog vremena biometrijom prsta

Biometrijskom metodom skenira se otisak prsta te biometrijski predložak otiska prsta služi za identifikaciju i razlikovanje osobe između milijuna drugih osoba, nedvojbeno je da se radi o osobnom podatku, i to o posebnoj kategoriji osobnih podataka. Sukladno čl. 23. ZPOUZP dopuštena je obrada biometrijskih podataka radnika u svrhu evidentiranja radnog vremena i radi ulaska i izlaska iz službenih prostorija, ako je propisano zakonom ili ako se takva obrada provodi kao alternativa drugom rješenju za evidentiranje radnog vremena ili ulaska i izlaska iz službenih prostorija, uz uvjet da je zaposlenik dao izričitu privolu za takvu obradu biometrijskih podataka u skladu s odredbama Opće uredbe o zaštiti podataka. Slijedom navedenog, u slučaju izostanka privole radnika potrebno je omogućiti alternativni način evidencije radnog vremena koji će biti manje invazivan za sve one radnike koji nisu dali privolu za prikupljanje njihovih biometrijskih osobnih podataka (primjerice: evidentiranje radnog vremena magnetskom karticom, evidentiranje radnog vremena upisivanjem u knjigu dolazaka i odlazaka).

8. Zaključak

Pravo na zaštitu osobnih podataka i na zaštitu privatnosti su temeljna ljudska prava. S druge strane s razvojem informatičkih i drugih sustava povećavaju se mogućnosti nadzora rada radnika kao i kretanja radnika. Pozitivni zakonski propisi i sudska praksa određuju granice zadiranja u privatnost radnika. U svakom pojedinom slučaju nadzora treba imati na umu načelo proporcionalnosti, načelo prikladnosti i načelo nužnosti. Potrebno je postići ravnotežu između ciljeva koji se pokušavaju postići nadzorom i njihovog učinka na prava pojedinca. U svim slučajevima provođenja nadzora je potrebno detaljno upoznati radnika o načinima nadzora, nadzor je potrebno detaljno urediti pravilnikom ili drugim internim aktom poslodavca ako se radi o poslodavcu koji nema obvezu donošenja pravilnika o radu i pobrinuti se da samo ovlaštene osobe imaju pristup prikupljenim osobnim podacima.

Katarina BABIĆ FRAS, mag. iur.

Anja JURŠETIĆ, mag. iur.

Ivan VIDAS, struč. spec. oec.

LITERATURA

1. Muraja G. (2018.), Nadzor poslodavca nad obavljanjem radnih zadataka radnika i privatnost na radnom mjestu, TIM4PIN MAGAZIN, god. 18., br. 3/2018

2. Gović Penić Iris (2016.), Dokazi i zaštita privatnosti radnika u radnom sporu, Odvjetnik, god. 16., 9-10-2016

3. Gović Penić Iris (2019), Videonadzor i zaštita privatnosti radnika – preokret u predmetu Lopez Ribalda i drugi protiv Španjolske, Informator, broj: 6598-6599, god. 19

4. Gović Penić Iris (2017), Preokret u predmetu Barbulescu protiv Rumunjske, Informator, broj: 6492, god.17

5. Mišljenja Agencije za zaštitu osobnih podataka: https://azop.hr/info-servis/detaljnije/zastita-osobnih-podataka-i-privatnosti-na-radnom-mjestu

https://azop.hr/info-servis/detaljnije/koristenje-suvremenih-tehnologija-pri-obradi-osobnih-podataka

6. Nova odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu Barbulescu protiv Rumunjske: http://www.iusinfo.hr/DailyContent/Topical.aspx?id=33055