Prema Zakonu o radu (članak 76. i 77.) radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu i to u trajanju od najmanje četiri tjedna, dok maloljetnik i radnik koji radi na poslovima na kojima, uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja imaju pravo na godišnji odmor u trajanju od najmanje pet tjedana. Također, osobe s invaliditetom imaju za svaku kalendarsku godinu pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje pet tjedana. Međutim, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu se može utvrditi trajanje godišnjeg odmora duže od najkraćega propisanog. Naime, ako je neko pravo iz radnog odnosa (u ovom slučaju godišnji odmor) drugačije uređeno tim izvorima prava, tada se za radnika primjenjuje najpovoljnije pravo. Pritom, napominjemo kako radnik koji se prvi put zaposli ili koji ima prekid između dva radna odnosa duži od osam dana, stječe pravo na puni godišnji odmor tek nakon šest mjeseci neprekidnog radnog odnosa kod toga poslodavca.

Odgovornost radnika za štetu uzrokovanu poslodavcu Članak 107. Zakona o radu propisuje odgovornost radnika koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu. Prema tom članku, radnik je dužan nadoknaditi štetu koju prouzroči poslodavcu. Ako štetu uzrokuje više radnika, svaki radnik odgovara za dio štete koji je uzrokovao, kako je propisano u članku 107. stavku 2. Zakona o radu. U slučaju kada se za svakog radnika ne može utvrditi točan iznos štete koju je prouzrokovao, smatra se da su svi radnici podjednako odgovorni i dužni su podijeliti odgovornost za štetu u jednakim dijelovima, kako je propisano u članku 107. stavku 3. Zakona o radu. Završno, ako je više radnika uzrokovalo štetu kaznenim djelom počinjenim s namjerom, svi radnici solidarno odgovaraju za štetu, prema članku 107. stavku 4. Zakona o radu.